Poklonci slavonskog gorja
Dok lutate starim selima razasutim po brežuljcima Krndije i Dilj gore, mještani će vas sresti i pokazati vam smjer prema seoskoj kapelici ili pilu koji već stoljećima stražari na raskrižju. No, odlučimo li osluhnuti samu dušu ovih malih sakralnih zdanja, shvatit ćemo da im najbolje pristaje njihovo staro, izvorno ime – poklonac.
Ta nam riječ sama otkriva svoju tajnu. Nastala od prastarog glagola pokloniti se, ona ne opisuje tek sazdane zidove i krov, već sam ljudski čin: to je mjesto susreta i zastajanja.
Poklonac je točka u kojoj bi stari slavonski vrtlar ili šumar zastao, odložio alat, prignuo glavu u znak poniznosti i na trenutak spojio svoj svakodnevni trud s molitvom. U našem putovanju Rutom Korpa Mala putujemo upravo tim tragom – tragom poklonaca koji spajaju zemlju i nebo slavonskoga gorja.
O kapelicama na Krndiji i Dilj gori
Kada su seljaci slavonskoga gorja govorili o kapelici, mislili su na pravu malu, minijaturnu crkvicu u prostoru. Bile su to zidane građevine, tek nešto više od čovjeka (oko dva do dva i pol metra), građene od opeke pečene u seoskim pećima ili od klesanog kamena iz lokalnih kamenoloma, pokrivene crijepom ili drvenom šindrom. Imale su duboku nišu zaštićenu kovanom rešetkom ili ostakljenim drvenim vratašcima, u kojoj je stajao kip Majke Božje ili seoskog sveca zaštitnika. Neke su bile dovoljno prostrane da bi putnik za nevremena u njih mogao skloniti glavu, dok su pred drugima seljaci palili svijeće i kitili ih poljskim cvijećem.
Ponekad su bile posve jednostavne izgrađene od pruća ili dasaka koje su seljaci sami istesali od debelih trupaca iz ovdašnjih šuma, a time su ovakve posve jednostavne kapelice imale još više duhovne snage i predstavljale su prava mala majstorska umijeća, te su još više zračile mirom i duhovnošću. Ako imate sreće još ponegdje možete pronaći i pokoju ovakvu starinsku rukotvorinu.
Pil – sakralna minijatura slavonskog gorja
S druge strane, pil je bio drukčiji znak u krajoliku – vitkiji i jednostavniji. Seljaci su pilom nazivali masivni zidani ili klesani kameni stup, kvadratnog ili oblog presjeka, na čijem se vrhu nalazila četvrtasta kućica s plitkim nišama na sve četiri strane svijeta. Unutar tih niša bile su oslikane svetačke slike ili mali reljefi, a cijeli je stup često završavao kamenim ili željeznim križem.
Pilovi su nicali na samim međama posjeda, na vrhovima brda ili uz šumske prosjeke kao čvrsti, vertikalni putokazi vjere i granica starog benediktinskog zemljišta.
Raspela na raskrižjima – znamen sela
Uz kapelice i pilove, u samim središtima sela ili na osamljenim raskrižjima putova, u tlu Krndije i Dilj gore duboko su ukorijenjena jednostavna seoska raspela.
Podizana kao zavjet ili putokaz, ova su raspela najčešće izrađivana od hrastova drva iz ovdašnjih šuma ili od kovanog željeza, zaštićena malim polukružnim limenim krovom koji je čuvao korpus Krista od kiše i snijega.
Za seljane, ona nisu bila samo vjerski simboli; raspelo na sredini sela bilo je živo središte zajednice, mjesto oko kojeg bi se narod okupljao u svibnju na molitvu ili gdje bi se zastajalo u tišini prije odlaska na naporan rad u polje. Ta jednostavna, vremenom šibana raspela i danas stoje na razmeđima putova kao najčišći znamen prolaznosti i opstanka.
